Neki krugovi i danas poriču pripadnost ćirilice u hrvatstvu
Svedoci smo da se poslednjih godina održavali masovni protesti u Hrvatskoj povodom zabrane ćirilice u svim institucijama.
Podsećanja radi, u Hrvatskoj su od 1990. do 2010. godine, kada je ćirilica proglašena đavolskim pismom, a pod ciničnom formom "otpisa knjiga", od zabitih školskih biblioteka do vodećih nacionalnih institucija u Zagrebu, spalili oko tri miliona knjiga na srpskom jeziku.
Neki krugovi i danas poriču pripadnost ćirilice u hrvatstvu.
Setimo se samo nedavnog uništavanja ćiriličnih tabli u Vukovaru kada je izmenom statuta grada o zabrani upotrebe ćirilice na javnim mestima, uz licemerno obrazloženje da je time postignut maksimum prava srpske manjine u Hrvatskoj, i da će ubuduće Srbi morati pismeno da traže dozvolu da službene dopise pišu na svom pismu.
Međutim, Hrvati žele da zaborave svoju ćirilicu. Ćiriličnim pismom se pisalo od 11. do 18. veka u Dubrovniku, Poljičkoj Republici, Slavoniji, a njime su se služili i bosanski franjevci i hrvatski protestantski pisci na šta je ukazao i akademik Stjepan Damjanović.
Ne tako davne 2012. godine Međunarodni naučni skup "Hrvatska ćirilična baština" je obeležila u Hrvatskoj akademiji nauka i umetnosti u Zagrebu 500. godišnjicu štampanja prve hrvatske knjige na ćirilici, "Dubrovački ćirilski molitvenik - Od blažene gospođe ofičje.
Damjanović je tada rekao da se ćirilica upotrebljavala hrvatskim sredinama "jer sve što je u Slavoniji za vreme turske vlasti pisano hrvatskim jezikom pisano je - ćirilicom". "Važnu deonicu te pismenosti ostvarili su bosanski franjevci svojim pisanim i štampanim delima".
U Zagrebu se početkom 20. veka pisalo ćirilicom. Mnogi natpisi u samom gradu su bili ispisani ćirilicom, mada je Zagreb bio sastavni deo Austrougarske monarhije.
Nakon reforme Vuka Karadžića kada je narodni jezik standardizovan i uveden kao književni, srpski jezik i ćirilično pismo su postali ujedno i jezik i pismo Hrvata.
Od činjenica se ipak, ne može pobeći. Ako se samo slikom vratimo 90 godina unazad videćemo i fotografije srpske i hrvatske misice koje su zabeležili fotoreporteri tokom 1920-ih i 1930-ih godina u Beogradu, Istanbulu, Sarajevu i Ankari, a u sklopu izložbe našla se zahvaljujući organizatorki, prof. dr Nataši Mišković, koja je skupljala materijale iz jugoslovenskih i turskih dnevnih listova. Natpis na lenti hrvatske misice je bio na ćirilici.
Hrvatska ćirilica se još naziva i arvatica, bosančica, hrvatica .
Zgrada na aerodrom u Zagrebu je davne 1932.godine bio ispisan na ćirlici.
Ljudi pruzali usluge stampanja na svim jezicims svrta
Kroz istoriju su se i Srbi i Hrvati služili i ćirilicom i latinicom. Poslednjih decenija došlo je do nekakve preraspodele tako da je latinica ostala kao skoro jedino pismo u sadašnjoj državi Hrvatskoj. To ne znači da u Srbiji sada moramo mi na to da se ugledamo, pošto je Hrvatska usvojila samo latinicu, a recimo zanemaruje ili proteruje ćirilicu. Da sada mi treba da usvojimo samo ćirilicu i da kažemo da je samo ćirilica srpsko pismo, a latinica hrvatsko, da ne nabrajam neke druge kvalifikative koji se čuju kao što su tuđinsko, kominternovsko ili vatikansko pismo. Već ceo jedan vek veliki broj Srba, i u Srbiji i van nje, prihvatio je oba ova pisma kao svoja. Smatram da je potpuno deplasirano deliti, u okviru nekakvog nacionalističkog modela mišljenja, da je samo ovo naše a ono drugo njihovo- rekao je za medije nedavno lingvista Ranko Bugarski.
Ćirilicom se danas služi najmanje 260 miliona ljudi. Od toga oko 220 miliona živi u Evropi, ostali u centralnoazijskim zemljama. Ćirilicu prvenstveno koriste slovenski narodi - Rusi, Srbi, Bugari, Ukrajinci, Belorusi i Makedonci. Ali, i na desetine naroda koji govore jezicima iz indo-iranske, altajske i ugro-finske grupe, mahom u oblastima azijskog dela bivšeg SSSR - Kazaci, Uzbeci, Kirgizi, Tadžiki, Oseti.
(J.Čabović)
Нема коментара:
Постави коментар