петак, 21. јул 2023.

Србски Симболи У Великим Светским Цивилизацијама

 Србски симболи


Симболи балканских народа данас

Недавна историја Балкана била је веома турбулентна и управо из тог разлога још увек постоји доста конфликата, односно „зле крви“ међу суседним земљама, као и међу припадницима балканских народа. Да би се дефинисале јасне границе између „нас и њих“, употреба националних симбола је постала учесталија и приметнија него икада раније. И на тај начин одређени симбол који је понос једног човека постао је увреда за другога.


Србски симболи
Али не желим да дискутујем о недавним догађајима, јер је то одвно „испричана прича“ која је довела до бројних тензија иако су ратови на Балкану завршени пре више од 10 година. Ипак, вреди погледати неколико најпопуларнијих симбола, њихово значење и порекло.
Застава са симболом шаховнице
Застава са симболом шаховнице је уобичајени симбол на европским краљевским амблемима. У литератури везаним за хералдику, Хрватска обично наводи као први пример. Такође је популаран мотив на краљевским ознакама Пољске и Чешке Републике – региона где је некад постојала Бела Хрватска.
Многе, ако не и све средњовековне династије Западне Европе такође су имале заставу са одређеним грбом. Међутим, ниједан од тих грбова није достигао статус националног симбола, као у случају Хрватске, Пољске и Чешке.
Током ренесансе, подови украшени мозаицима постали су модни тренд на краљевским дворовима од Париза до Рима. Ове традиције очуване су у савременим масонским храмовима.
Персијско порекло заставе са симболом шаховнице
У хералдици, овај симбол је познат као „шах“, односно (на хрватском језику ) „шаховница“. Обе речи су везане за шах, игру чије древно порекло упућује на простор између Индије и Перзије.
Заиста, овај симбол се појављује на скоро свим древним перзијским артефакатима. Чак и данас, ова традиција живи, у облику традиционалног шала – Кефија. Овакав шал се појављује у комбинацији црно-белих или црвених и белих боја. То је национални симбол за многе земље Блиског истока. Али древна турска племена такође су познавала овај симбол.
Из очигледног разлога, постоји теорија да је шаховница као симбол стигла у Европу са различитим племенима која су се досељавала на овај простор, путем контакта са староседеоцима Балкана. Према хрватској легенди, црвена боја представља југ (модерна, савремена Хрватска), а бела симболизује Запад (Бела Хрватска) – скитску ознаку кардиналних праваца.
Србски симболи
Али истина је да овај симбол престаје да буде актуелан и да се користи у Бронзаном добу. Видимо га и на неолитским структурама Сардиније (Томба дела Скачиера) и на Малти, као ознаку за неколико места. Изгледа да је коришћен чак и у Кини у неолитском периоду.

Значење заставе са мотивом шаховнице
Очигледно тумачење је да дуалитет, на неки начин,представља „проверени“ образац. Имати га на краљевском грбу, стога би значило доминацију над видљивим и невидљивим, материјалним и духовним, простором и временом. Ова идеја је још више наглашена када се шета над њом, као у случају ренесансне Европе. На тај начин, појединац стоји изнад дуалног света, и стога је једнак Креатору свемира, ни мање ни више. Али то је запад.
Шаховница са истока – Поленг и Кефи
Старија употреба овог симбола долази са истока. Наиме, тканине сличне Кефију су национални симбол државе Бали. Као и Кефи, они су црно-бели или црвено-бели. Домаћини их зову „поленг“ (двоструко). Конотација дуалитета и даље је веома присутна. Али, примарна сврха поленг-а је, чини се, заштита од духова, или обележавање светог простора. Поленги се обично омотају око тела док се моле, или око светих статуа и других предмета.
Може се претпоставити да су сличности између Кеија и Поленга резултат и последица неке древне трговачке руте. Међутим, овакав приступ и даље не би могао у потпуности да објасни зашто постоје древне фигуре и артефакти који су обавијени симболом шаховске табле (шаховнице) по целој Средњој Америци.
На крају, колико је у историји познато, у најмању руку од неолита, за овај симбол се користе комбинације боја: црно-бело или црвено-бело. Његова сврха је очигледно била заштитна и овај симбол је стога сматран светим.


Оцило, односно „Српски крст“

Оцило је национални симбол Србије, србске државе и цркве. Традиција датира из 12. или 13. века, бар онолико колико је познато у већини извора али поједини историјски извори упућују на то да је оцило стари србски симбол, још из предхришћанских, паганских времена. У прилог овој теорији говоре и статуе и прикази појединх старосрбских божанстава, на којима се симбол оцила може јасно видети. Овај симбол се такође налазио на грбу династије Палеолога, познате средњевековне династије. Очигледно је да је крст окружен са четири слова С скраћеница за: „Басилеус Басилеон, Басилеуон Басилеуонтон“, што значи „Цар царева царује царством“.
У Србији симболи око крста изгледају као ћирилично слово „С“ (Ц). Национални мото Србије према ставу већине гласи: „Само Слога Србина Спашава“ или „Само Јединство спасана Србе“.
Србски симболи
Порекло Оцила
Династија Палеолога није измислила овај симбол. Могли су да га позајмљују од Словена односно Срба, о чему сведочи древна грнчарија. Међутим, најстарији доказ долази из неолитске културе Винче, чији је епицентар био у данашњој Србији! Занимљиво је да је овај симбол приказан на статуи чуварске капије у Дрездену у Немачкој. Пре него што су се асимилирају у Немачку, ово подручје су насељавали Срби, који сада имају статус мањине.
Такође, баш као у случају хрватских дама, можемо видети овај симбол у читавом древном свету, укључујући Средњу Америку. Неколико примера потичу чак и из Перуа.

Значење Оцила као симбола
Још један, блиско повезани симбол је крст са четири тачке. Овај симбол је далеко чешћи и појављује се на сва четири угла света, од најстаријих времена.
Једна популарна теорија наводи да је „тачкасти крст“ соларни симбол, а да је онај са „полумесецом“ лунарни. Ово би могло бити тачно. Постоје четири кључна догађаја везана за кретање Сунца – солстице и равнодневнице. У случају Месеца, постоје четири недеље, у којима полумјесец мења смер, прилично сличан оциловом знаку.
Nazca-Culture-Anthropomorphic-Sun-God-Solar-Cross-Symbol-Inspired-By-Total-Solar-Eclipses
Заиста, први календар јесу били лунарни. На српском језику реч за месец, у смислу периода од 30 дана, у календару, је иста као и за „месец“ у смислу небеског тела или симбола. То је реликт из времена када су месеци мерени фазама Месеца.
Међутим, вероватно би било погрешно претпоставити да је једина сврха овог симбола то да означава месец дана. Ту је дефинитивно постојао одређени елемент светости, везан за Матриархат и богињу, али веома је тешко прецизирати шта је тачно у питању, јер је симбол без сумње неолитски.
Двоглави орао
На крају ту је и симбол двоглавог орла – такође један од традиционалних симбола Срба. У хералдици, овај симбол би требало да представља царство. Најстарији доказ његове овакве употребе долази са древног Блиског Истока и култура попут Хетита и Митана.
Више од две хиљаде година касније, овај симбол обновљен је око 10. века. Почео је да представља империју односно да се користи као царски симбол. Отприлике у исто време, између 12. и 14. века, постао је национални симбол Србије, Бугарске, Русије, Немачке, Аустрије и бројних других земаља.
Порекло двоглавог орла
На недавно завршеном светском фудбалском првенству у Русији, два албанска играча провоцирала су српски тим док су славили своје голове показујући рукама симболе двоглавог орла, направљене длановима. Пошто двоглави орао представља национални симболвећег броја земаља, укључујући и саму Русију, па стога није претерано тврдити да је већина публике тог дана једноставно видела свој национални симбол.
Али помињем овај догађај из још једног разлога. Ови покрети руку у Индији су познати као мудри односно, као симбол мудрости. А једна од ових мудра је Гаруда мудра. Изгледа баш као гест о коме се још увек много прича и који је подигао велику прашину. Међутим, његова употреба у Индији има за циљ да „негује истрајност, посвећеност, дисциплину и балансира енергију“.
Значење двоглавог орла
Гаруда, орао, спомиње се у најстаријем Веди. Овај период вероватно претходи једној од цивилизација, Хетитима или Митанима. Међутим, мора се истаћи чињеница да су Митани били индоевропски говорници, а најстарији облик санскрита забележен је у њиховим натписима.
Пре него што је постао империјални симбол, двоглави орао је вероватно био астрономски знак – сазвежђе Аквиле. У то доба, ово сазвежђе означава јесењу равнодневицу – период у коме ће почети кишна сезона. Не треба пуно маште да се види зашто би то био важан симбол за оне цивилизације које су живеле у областима лишеним воде.
Али овде је присутна још једна занимљива чињеница. Двоглави орлови постојали су чак и у старој култури Средње Америке. На овом простору симбол двоглавог орла познат је као „громови“. Међутим, за Монтезуму, двоглави орао је очигледно био део краљевске ознаке. Његова застава чак је изгледала слично заставама данашњих земаља које у себи садрже симбол двоглавг орла. Управо једна од таквих земаља је и наша – Србија. Такође, обратите пажњу на симболе Сунца и Месеца на мајском орлу (равнодневница, равнотежа енергија), као и на крсту са тачкама Митанија.
Дакле видели смо и анализирали порекло три најчешћа национална симбола јужних Словена и њихових суседа. Без икакве сумње, сва три симбола датирају из периода Неолита, а за наше претке ови симболи су били свети. Међутим, ако искључимо могућност комуникације наших предака Словена, са Средњом Америком на обронцима океана, онда се њихова старост, односно процена старости креће барем до времена Мезолита. То је био последњи могући тренутак када смо се могли повезати са територијом на којој се данасналазе Америке (Северна и Јужна) и то преко Беринговог мореуза.
Све наведено на крају нас доводи до закључка да су ови симболи још једном очишћени од прљавих слојева политике и да они и даље имају моћ да „осветле“ односно разјасне неке важне догађаје из прошлости наше цивилизације.
На самом крају могу само рећи: „Лепота је у очима онога ко гледа“.
Србски симболи

Чланак је превод са енглеског, оригиналан чланак можете погледати ОВДЕ

ATENTAT NA PAVELIĆA: Kako je Blagoje Jovović usred Buenos Ajresa smrtno ranio ustaškog zlikovca na godišnjicu uspostave NDH! (FOTO)

 

Foto: Wikipedia/Mladifilozof

Dvadesetih godina prošlog veka, zagrebački advokat Ante Pavelić bio je svojevrsni disident u Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji, borac za „hrvatsku stvar“ u toj zemlji. Disident se nakon Šestojanurske diktature 1929. godine pretvorio u pobunjenika koji je napustio zemlju i iz njenog susedstva rukovodio organizacijom „Ustaša — Hrvatski revolucionarni pokret“, koju je utemeljio u fašističkoj Italiji.
Pre radijskog proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske dana 10. aprila 1941. godine, od strane bivšeg austrougarskog pukovnika Slavka Kvaternika, „deklasiranog malograđanina“ kojeg je Krleža nazivao „karikaturom iz moje ratne proze“ — ustaše nisu imale preterano jako uporište u hrvatskom narodu, a pitanje je koliko su uporište imali i nakon toga, imajući u vidu brojnost Hrvata u Narodnooslobodilačkom pokretu i masovne prelaske domobrana u redove NOVJ tokom rata. (Mačekova Hrvatska seljačka stranka bila je daleko najpopularnija hrvatska partija. Ilustracije radi, na lokalnim izborima u tek obrazovanoj Banovini Hrvatskoj 1940. godine, HSS je pobedio samostalno u 425 od 625 opština, dok je u koaliciji sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom pobedio u još 133 opštine.)
Za najveći „uspeh“ ustaša pre uspostave tzv. NDH, drži se Marseljski atentat u kojem je njihova „zasluga“ prilično sporna; logistički, postoji krupno pitanje uloge italijanskih i mađarskih obaveštajnih struktura u tom zločinu, bez koje ništa ne bi bilo ni moguće, a operativno, atentat je u suštini izveo bugarski nacionalista Vlado Černozemski. Ustaše su, dakako, sve „zasluge“ pripisali sebi, a posebno poglavnik Ante Pavelić, čovek krvavim slovima upisan u istoriju srpskog i hrvatskog naroda, zbog onoga što je radio tokom građanskog rata na prostoru rasparčane Kraljevine Jugoslavije, koji je buktio paralelno sa Drugim svetskim ratom, dobrim delom mimo okupatora

E sad, podataka o ranom životu Blagoja Jovovića, koji je došao glave tom poglavniku tzv. Nezavisne Države Hrvatske, ima vrlo malo. Zapravo, osim da se rodio 1922. godine (tačan datum nije poznat) u selu Kosiću kod Danilovgrada, u plemenu Bjelopavlića, od oca Jova i majke Raduše, rođene Delibašić, ništa se drugo ne zna. O njegovom ratnom putu zna se dosta više, ali su i tu podaci oskudni, a i za ono što se zna ne može se tvrditi da je preterano pouzdano. No, opšteprihvaćeni narativ kaže da ga je april 1941. godine zatekao na granici Kraljevine Jugoslavije i Grčke, očigledno pod komandom generala Milana Nedića.
Nedićevo ponašanje tokom tog kratkotrajnog rata bilo je kontroverzno među nacionalno osvećenim Srbima čak i u ono doba, budući da su se redovi njegove Treće armijske oblasti slomili, da su Nemci brzo presekli našu vezu sa Grčkom i Britancima u njoj, da su već 7. aprila ovladali Skopljem, da je on jedini uspeo da izbegne zarobljavanje i da se već 19. aprila našao u Beogradu, gde je od strane Nemaca stavljen u kućni pritvor iz koga će po odluci OKH (nem. Oberkommando des Heeres; Vrhovna komanda Kopnene vojske Vermahta) biti pušten mesec dana docnije. Bilo kako bilo, legenda o Jovoviću kaže da je on bez ičije komande pucao po Nemcima, i da je za to bio odlikovan. Problem sa tom pričom je vrlo očigledan svakome ko kritički pristupa informacijama koje prima, i ko ne veruje slepo svemu što čuje.

Prvo, formalno izdavanje naređenja za pucanje po neprijatelju koji ti napada zemlju pomalo je bespredmetno; drugo, nije moguće da je komanda Treće armijske oblasti ćutala, čak iako uzmemo u obzir činjenicu da je njen komandant Nedić nešto kasnije ušao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorom; treće, u onom haosu Aprilskog rata u kome se naša vlada neprestano selila i u kome niko nije znao čak ni gde se tačno nalaze Nemci niti dokle su došli, teško da je bilo ko mogao da razmišlja o davanju odlikovanja. Ipak, ne tvrdimo da sve to nije bilo baš tako kao što priča o Jovoviću kaže, samo ukazujemo na problematičnost tog narativa. Uglavnom, vešto izbegavši zarobljavanje i slanje u neki logor u Nemačkoj — što je bila sudbina brojnih jugoslovenskih oficira i vojnika od kojih je većina tako provela čitav rat — gospodin Blagoje Jovović se vratio u svoje rodno selo Kosić u Bjelopavlićima i, po svemu sudeći, ušao u stanje mirovanja.
Stanje mirovanja je prekinuto izbijanjem ustanka u Crnoj Gori, nakon čega je pristupio partizanima. Bio je sklopu Crnogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda za operacije u Sandžaku, u čijim se redovima pod komandom Arsa Jovanovića tukao protiv okupatora u Pljevaljskoj bici 1. decembra 1941. godine, koju su partizani izgubili. (U nekim izvorima pominje se da je bio komandir Kosićkog partizanskog odreda, ali to ne može biti istina jer takva formacija nije postojala; možda je postojala Kosićka četa čiji je bio komandir, ali o tome nismo uspeli da pronađemo verodostojne podatke. U svakom slučaju, postojao je partizanski odred „Bijeli Pavle“, koji je sredinom novembra meseca nakon reorganizacije transformisan u bataljon istog imena, pa je Jovović mogao biti jedan od 480 boraca te jedinice koja je učestvovala u pomenutim borbama za Pljevlje.)
Krajem te 1941. godine i pukovnik Bajo Stanišić je još uvek bio u Glavnom štabu Crne Gore, dakle u partizanima. Demonstrativno je izašao iz redova NOVJ kada su komunisti krajem te i početkom 1942. godine počeli da vrše pokolje svojih političkih neistomišljenika po Crnoj Gori i Hercegovini (ova „lijeva skretanja“ koja su osuđena od strane vrha KPJ trajala su svega nekoliko meseci, ali su posledice bile trajne, što se samog rata tiče). Nakon toga, formirao je četničku jedinicu u kojoj je bilo dosta Bjelopavlića, i to na prostoru Ostroga. Već 11. februara 1942. godine sklopio je sporazum sa Italijanima i ušao u otvorenu kolaboraciju te dobio jedan od tri sektora na koje je okupator podelio Crnu Goru (druga dva držali su Krsto Popović i Pavle Đurišić).
Bitan je za ovu priču, zato što je navodno Blagoje Jovović iz partizana istupio nakon što mu je Ivan Milutinović naredio da napadne Baju Stanišića. Da li zbilja zato što nije želeo da učestvuje u bratoubilačkom ratu (to je pomalo slab argument, imajući u vidu saradnju pomenutog Stanišića sa Italijanima, saradnju koja bi napad svakako opravdala) ili zato što mu je, po nekim izvorima, pukovnik Stanišić bio pre rata pretpostavljeni u podoficirskoj školi u Bileći — manje je važno. Važno je, međutim, da je nakon toga stupio u redove četnika Baje Stanišića i da se tukao protiv partizana (što tezu, da je iz NOVJ izašao jer nije hteo da učestvuje u bratoubilačkom ratu, potpuno obesmišljava) koji su iz Crne Gore te 1942. godine proterani. Izgleda početkom naredne, bio je postavljen za vodnika u štapskoj četi novog zapovednika Bjelopavlićke vojno-četničke brigade, kapetana Jakova Jovovića, rođaka mu.
Te 1943. godine izvesno je učestvovao u Bici na Neretvi kojom je nemački i italijanski okupator, pomognut ustašama i četnicima, pokušao da eliminiše komunistički pokret otpora, te ostvario taktičku pobedu ali strateški poraz, jer su partizani preživeli a još istovremeno i razbili četnike koji više nisu igrali presudnu ulogu u daljem toku ratu. Šta je radio od tog aprila pa narednih godinu i po dana — ne zna se. Gde je bio oktobra 1943. tokom napada Pete proleterske crnogorske brigade na Ostrog u koji je Stanišić preselio svoj štab, i u kojem je izgubio život? Uostalom, u onom ratnom vihoru i haosu, ko zna gde se nalazila štapska četa Bjelopavlićke vojno-četničke brigade!

Zna se, međutim, da je septembra 1944. bio pridodat delegaciji JVuO koja je malim brodom „Tender“ krenula iz Kotora put Taranta, put Italije na pregovore sa Englezima (jula meseca 1943. kralj je smenio Musolinija sa položaja predsednika vlade, nakon uspešne savezničke invazije na Siciliju, a septembra te godine počeo je prodor ka Napulju pa je Italija je promenila stranu u ratu; u trenutku kada je Jovović stigao u Taranto, Rim je bio oslobođen a uspostavljena Gotska linija nemačke odbrane u severnoj Italiji, na kojoj su se vodile ogorčene borbe). Na čelu delegacije, bio je Dušan Vlahović, dok mu je zamenik bio Jakov Jovović; dočekao ih je jedan američki kapetan, ali su svi razgovori sa Saveznicima što se četnika tiče bili suvišni nakon Teheranske konferencije zaključene 1. decembra prethodne godine na kojoj je odlučeno da se (što zbog česte kolaboracije sa okupatorom, što zbog pasivnosti JVuO i njene praktične beskorisnosti za savezničku stvar) partizanima pruži operativna i materijalna pomoć.
(Suprotno uvreženom mišljenju, Staljin je bio skeptičan u vezi sa podrškom Titovim partizanima, i generalno nije bio oduševljen takvim razvojem događaja, verovatno računajući da će za SSSR biti dugoročno bolje da Crvena armija „oslobodi“ Jugoslaviju. Potonji događaji i samostalni put SFRJ idu u prilog tome.) Gospodin Jovović se više nije vraćao u zemlju tokom rata, već je do kraja tog sukoba boravio u raznim izbegličkim logorima u Italiji. U tom periodu je upoznao i Randolfa Čerčila, sina čuvenog oca. Bio je blizak ljudima u britanskoj Tajnoj obaveštajnoj službi (MI6), posebno jevrejskoj zajednici u njoj, od koje je saznao da izvesni krugovi u Katoličkoj crkvi skrivaju i „pacovskim kanalima“ izvlače brojne ratne zločince iz Evrope, pa tako i ustaše.
Pa tako i Pavelića, za kojeg su ga neimenovani Jevreji navodno obavestili da je već prebačen u Argentinu. U tom trenutku, počinje kod njega da se zameće misao o atentatu koji će ga načiniti srpskim herojem. Međutim, postoji jedan problem sa tim u vezi, a on je ozbiljan jer je hronološki. Naime, romantizovani narativ o atentatu na Pavelića kaže, da je Jovović septembra meseca 1947. godine isplovio iz Đenove za Buenos Ajres u neumornu desetogodišnju potragu za Pavelićem. Ako je istina da je tada otišao, onda je ili bio obmanut ili priča da mu je dojavljeno da je „poglavnik“ u Argentini uopšte nije istinita.
Jer, Pavelić se u tom trenutku skrivao u jednom jezuitskom manastiru kod Napulja, a u Buenos Ajres stigao tek 6. novembra 1948. godine, na italijanskom brodu „Sestrijere“, koristeći se lažnim putnim ispravama Crvenog krsta na mađarsko ime Pal Aranjos, ili na ime Pablo Aranhos. Nakon toga, živeo je u Argentini pod starim pseudonimom Antonio Serdar (Jugoslavija će još 1951. tražiti od Argentine da izruči Pavelića, ali će Huan Peron odgovoriti da lice pod tim imenom ne živi u njegovoj zemlji), pod kojim će se sa Milanom Stojadinović sastati 1954. godine i „rešiti istorijski sukob između Srba i Hrvata“ (ovo je navodno zakuvala baš Jugoslavija sa ciljem da razbije jedinstvo ustaškog pokreta u emigraciji, što je i uspela, jer je Pavelić nakon toga zbilja pao u očima hrvatske emigracije), i pod kojim će ga Blagoje Jovović, uslovno rečeno, pronaći početkom 1957. godine.
U međuvremenu, Jovović je postao imućan čovek u Argentini (u koju je izvesno i sam otišao da bi pobegao od komunista), napredovavši od kamenoresca preko konobara i mornara do hotelijera i trgovca (kasnije će koristiti svoj imetak da utemelji i finansira crkvenu opštinu „Sveti Sava“, biće jedan od osnivača Udruženja boraca „Draža Mihailović“ te član uprave Društva „Njegoš“).
Pavelić, međutim, nije otkriven slučajno niti nakon opsežne potrage, već zahvaljujući jednom bivšem italijanskom generalu (koji se takođe možda zbog ratnih zločina skrivao u Južnoj Americi) koji je dojavu dostavio svom prijatelju Jovi Džonjeviću, koji je to preneo Jakovu Jovoviću, koji je potom organizovao atentat. Blagoje se dobrovoljno prijavio za neposrednog izvršioca, a naknadno mu se priključio Milo Krivokapić. Sama dojava nije pominjala ime pod kojim živi Ante Pavelić, već samo gde se nalazi i kuda se kreće. Plan je bio, da se atentat izvrši 9. aprila, dan pre godišnjica uspostave tzv. NDH, u naselju Palomar u predgrađu Buenos Ajresa, gde je „poglavnik“ živeo. No, slučaj je hteo, da je ovaj tog dana iz kuće izašao sa ženom i kćerkom, pa je sve odloženo za sutradan.
A sutradan je bila godišnjica onog radijskog govora Slavka Kvaternika, koja je bila uvod u tutnjavu nemačkih tenkova Zagrebom (Kvaternik je svoj govor na Radio-Zagrebu održao u 16 časova i 10 minuta, a Vermaht je u hrvatsku prestonicu ušao sat vremena kasnije). Važan dan, simboličan, koji je ustaška emigracija obeležila raznim manifestacijama. Nakon toga, u 9 časova uveče, Jovović (sa šeširom na glavi i naočarima bez stakla) je pratio Pavelića nakon što je ovaj izašao iz autobusa; tu je negde bio i Krivokapić. Pavelić je to osetio i zapucao na svog prvog pratioca, ali je metak prošao kroz kaput.
Evo šta o svemu tome sam Blagoje Jovović kaže u knjizi Tihomira Burzanovića „Dva metka za Pavelića“: „Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, video… počeo da viče: — Majku ti jebem srpsko-jevrejsku, komunističku! Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada. Kako je nosio tašnu, ona mu ispadne, sa strane u jednu baštu.
Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega. U tom trenutku pomislim — bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu, narod će videti i onda mu se mora suditi! Dal da ga pribijem? Onda ugledam onu tašnu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se… ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom. I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu.
Neko viče: — Jure, Jure! I puca se prema meni. Ja se okreni i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hitca. Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom. Narod izlazi. Pitaju — šta je bilo? Onako zadihan, govorim im: — Gledajte šta rade ove budale tamo, napile se pa pucaju na sve živo! Taj je lud ili pijan — vičem da me i oni sa prozora čuju. Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj.“
Legenda, da je Pavelić molio za život, prema ovom svedočenju — laž je. U svakom slučaju, Jovović i Krivokapić su nakon atentata pobegli u različitim pravcima, argentinska javnost je saznala za događaj kao i za Pavelićev identitet, odmah se počelo govoriti o njegovim strašnim zločinima, a policija — koja nakon Peronovog pada 1955. više nije bila toliko blagonaklona — počela je da ispituje Pavelića koji nije mogao biti operisan zbog dijabetesa, tako da su mu metak u ramenu i kičmenoj moždini ostali u telu.


Na pitanje u koga sumnja, ovaj je rekao: „Ne da sumnjam nego pouzdano znam da je atentat zakuvala jugoslovenska ambasada, naravno po naređenju Titove tajne policije!“ Ova Pavelićeva tvrdnja oštro se negira u srpskim nacionalnim krugovima, a i za nju ne postoje dokazi. Ipak, ona nije nemoguća, uprkos ratnom putu Blagoja Jovovića, i ma koliko malo verovatna bila. Kada se jednog dana otvore tajni arhivi, znaćemo više. Sa druge strane postoji i Pavelića navodna izjava data argentinskim novinarima, da se „iza ovog krije druga ličnost“. Bilo kako bilo, u našim se nacionalističkim krugovima može čuti i sledeće: da Titova Jugoslavija od momenta ranjavanja pa do smrti Pavelićeve nikada nije tražila izručenje ovog zlikovca koji je osmislio i sproveo genocid nad srpskim narodom, te da je UDBA sve zamaskirala pričom da to i nije Pavelić.
Ovo je notorna laž. Jugoslavija je, zapravo, kao što smo mogli da vidimo, izručenje tražila još 1951. godine, a nakon atentata ga je momentalno ponovila. Šta više, dalji put Pavelićev uslovljen je bio upravo jugoslovenskim zahtevom za izručenje: dobivši dojavu da će ga Argentina uhapsiti i predati Jugoslovenima, Pavelića su pristalice kolima 23. jula tajno prebacile u Čile, preko graničnog prelaza Rio Galeros. Narednog dana stigao je u Punto Arenas gde je ostao dva meseca, nakon čega je 29. septembra avionom prebačen u Španiju kojom je vladao Fransisko Franko.
Međutim, ništa mu od toga nije spasilo život jer je 29. decembra 1959. godine u 3 časa i 55 minuta umro od posledica ranjavanja. Sahrani je prisustvovala porodica i manji broj ustaša. Što se Blagoja Jovovića tiče, on se u otadžbinu prvi put nakon 1944. vratio 1999. godine. Tada je posetio rodno selo Kosić, kao i manastir Ostrog gde je mitropolitu Amfilohiju Radoviću saopštio da je upravo on čovek koji je ubio Pavelića; šira javnost je za njega tek tada saznala. Umro je 2. juna te godine u Rosariju, svega nekoliko meseci nakon posete Crnoj Gori.
(Izvor: Telegraf)

VOJSKA KRALJEVIĆA MARKA: „Ako vidite čoveka koji se žali, taj sigurno nije Srbin!“

 Robert Siton Votson bio je urednik nedeljnika „Nova Evropa“ koji je izlazio od 1916. do 1920. godine. U časopisu su izlagane ideje o tome kako treba urediti Evropu posle rata, tj. posle raspada Austro-Ugarske. Jedan je od osnivača Srpskog potpornog fonda, najznačajnijeg prosrpskog udruženja u Velikoj Britaniji tokom Prvog svetskog rata, ovako je govorio o našoj vojsci početkom ratne 1915. godine.



Robert Siton Votson održao u Kraljevskom koledžu u Londonu 10. marta 1915. godine govor pod nazivom „Srpski duh“. 
„Danas je sve šire prihvaćeno mišljenje da je Srbija trijumfalno odbranila svoju poziciju u redovima saveznika, i da je izuzetno doprinela zajedničkom dobru, u toj meri da ima pravo da bude punopravno razmotrena u poravnanjima kojima se rat završava.



Šta onda znači srpski uspeh za opštu stvar? Najpre, Srbi su prvi zadali udarac Austro-ugarskoj prevlasti i, udruženo sa Belgijom na drugom kraju Evrope, pružili su živi dokaz koliko osećaj privrženosti svojoj naciji može postići, uprkos svemu.
Zatim, Srbi su zadržali ogromnu vojnu silu koja bi inače verovatno skrenula ka Zapadu ili ka Galicijskom frontu. Prema mađarskoj zvaničnoj proceni, koja, budući da je neprijateljska, teško da je pogrešna, gubici Austro-Ugarske peli su se do 148 000 (38. 438 ubijenih, 92.955 ranjenih i 12. 208 zarobljenika).
Izanad svega, Srbija je formirala bedem između Centralnih Sila i Turske, i time predstavljala neumitnu grešku u svim planovima koji su kovani od Berlina do Bagdada, od Beča i Budimpešte do Soluna.
Sada bi trebalo da kažem nešto o srpskoj vojsci. Kod njih su vojska i narod jedno, na način koji je nama, na našem ostrvu, sasvim stran. Senka strašnog zločina počinjenog pre dvanaest godina je ugrozila reputaciju vojske, a ono što su stranci potpuno prevideli je brzo rasplamsavanje sasvim novog duha u njenim redovima, sve dok sjajne pobede nad Turcima u balkanskim ratovima, i ne manje inzvanredne pobede nad Bugarima, ne pružiše jasan dokaz o tome.
Škot rado u Srbinu prepoznaje svoju nabusitu, ratnu prirodu koju su njegovi preci usvojili i razvili pod moćnom vladavinom Valsa i Brusa. Pre dve godine, imao sam prilike da posmatram izbliza srpsku vojsku, budući da sam proveo dva meseca putujući po srpskoj Makedoniji u noći Balkanskog rata.
Tada sam upoznao mnoge oficire, često se zabavljao u menzi sa njima, i posetio puno njihovih garnizona i kampova. Niko ko je bio svedok tako savršenog odnosa između oficira i ljudstva ne može a da ne bude oduševljen tom čudovišnom mešavinom discipline i drugarstva.
Neki bi možda pomislili da je to prirodno u vojsci u kojoj kapetan često zapoveda svom bratu ili rođaku, no ima mnogo drugih sličnih vojski gde ovo nije slučaj. Svakako je srpska vojska zadojena duhom demokratije u najboljem smislu te reči. Kao što je uobičajeno da se trupama obraća sa „junaci“, tako i oficiri svoje ljude dozivaju za bitku nazivajući ih „braćom“.
A na kraju dana, prijatno je bilo videti oficire kako igraju kolo, poznati nacionalni ples Srba, i shvatiti da ova neverovatna familijarnost ničim ne ugrožava strogu disciplinu koja je tako bitna u svakoj vojsci.


Oni koji vojsku cene na osnovu marša ili uniforme, neće se najpohvalnije izraziti o srpskoj vojsci (mada, treba naglasiti da je putna oprema srpskog vojnika jedna od najboljih u Evropi), no kao borbena mašinerija, obogaćena iskustvom poslednja dva rata, ne može se osporiti njen ogroman značaj, pogotovo imajući u vidu da je to vojska zemlje koja ima samo četiri miliona stanovnika.
Jedna od glavnih briga srpskog vojnika je da ne bude ranjen u glavu, i neki od njih su, u ranim danima rata, budući da su primetili kako zemlja smanjuje efekat požara i vatre, mazali svoje kape debelim slojem blata, pokušavajući da primene isti princip!
U bici kod Bakarnog gumna srpska pešadija je morala da napreduje preko otvorenog polja, sa sasvim malo zaklona, nasuprot utvrđenim turskim pozicijima. Na jednom od brda iznad bojnog polja štrčao je uništeni zamak Marka Kraljevića, najpoznatijeg junaka srpskih legendi, čije ime je i dalje prisutno u poeziji nacije.
Turske pozicije su zbrisane, i narednog dana su u poljskoj bolnici oficiri posetili i hvalili ranjenike, i od više njih dobili odgovor: „Uz pomoć Marka Kraljevića, nije nam bilo teško“, a ispostavilo se da je nekoliko njih imalo viziju Marka kako jurca ispred njih na svom konju Šarcu i bodri ih za pobedu. Nije bilo načina da ih čovek ubedi da taj prizor nisu zapravo videli.


Probajmo da rezimiramo, u grubim potezima samo, srpski karakter. Srbin je veseo, srdačan, otvoren, gostoprimljiv, veoma prijateljski nastrojen prema strancima, pričljiv, da ne kažem brbljiv; posle dugog i sasvim nepotrebnog razmatranja šta treba uraditi, on je spreman da hitro taj posao i obavi. Lako ga je podstaći, no sklon je promenljivim raspoloženjima i čak udarima depresije. Njegova neverovatna sposobnost da se sa sedmog neba surva u najdublji pakao i odmah zatim ode nazad, sklonost veoma očigledna u ovom ratu, navela je površne posmatrače da Srbina nazovu Francuzom Balkana.
Svakako nije moguć veći kontrast između Srbina i njegovog prvog komšije Bugarina, koji je istrajan i uporan, rezervisan i sumnjičav, daleko manje sklon imaginaciji i sa daleko slabijom sposobnošću da razume svet. Ova fundamentalna razlika u psihologiji je pravi uzrok nesporazuma ova dva balkanska suseda.
Srpski seljak je veliki džentlmen, u pravom značenju ove često pogrešno upotrebljavane reči. Izvanredna su svedočanstva sestara i doktora koji su otišli u Srbiju, ne znajući ništa o njoj niti o njenim običajima. Nisu svi jedinstveni u pohvalama obrazovanog staleža, ali svi kao jedan hvale seljaka. Glavni doktor velike bolnice ispunjene mešavinom austrijskih i srpskih zarobljenika mi reče, dok me je sprovodio kroz odeljenja: „Ako vidite čoveka koji se žali, taj sigurno nije Srbin!“
(RTS)

SREDNJOVEKOVNI DOKUMENTI O SRBIMA U KRAJINAMA

 Srbi-Krajina



O etničkoj pripadnosti stanovništva Balkanskog poluostrva u antici i Srednjem veku, istoričari se ne slažu. Neki smatraju da je najstarije stanovništvo Balkana slovensko (s plemenskim imenima: Iliri, Tračani, Skordici...), a drugi izričito tvrde da su Sloveni stigli na Balkan tek u šestom i sedmom stoleću posle Hrista.
Zanemarujući ove nedoumice, pogledaćemo šta piše u sačuvanim dokumentima o nešto kasnijem vremenu – Srednjem veku. Ona svedoče o prisustvu Srba na teritorijama srpskih krajina – danas u sastavu Republike Hrvatske, mnogo pre pojave Turaka na Balkanskom poluostrvu. Srbi se pominju u vreme kad, u tim dokumentima, nema pomena o Hrvatima, niti o hrvatskim državama. Pominju se u devetom stoleću samo Srbi i slovenska plemena, a od kneževina: Slavonska i Dalmatinska. Ni u vladarskim titulama nema pomena o Hrvatskoj. Knez Borna, za koga zvanična istorija Jugoslavije piše da je hrvatski knez, označava se samo knezom Guduščana i Timočana, ili, kasnije, knezom Primorske Dalmacije. (Znači, bio je knez u Srbiji, pa kad je prešao na teritoriju pod vlašću Franaka, postavljen je za kneza Primorske Dalmacije – ne Hrvatske Dalmacije, kako krivotvori istorija u Jugoslaviji). Toj Dalmaciji je pripojena Liburnija, ali opet se ne spominju ni Hrvati ni Hrvatska. Ove činjenica ne bi bila sporna da literatura i istoriografija jugoslovenske države (1918-1990), nije preovlađujuće pisala o prisustvu Srba u Panoniji, Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji, kao posledici njihovog doseljavanja iz Srbije, Makedonije i Crne Gore, i to po osvajanju Balkana od strane Turaka – u četrnaestom, petnaestom i kasnijim stolećima. Istovremeno, i u enciklopedijske odrednice se uselila ova neutemeljena tvrdnja o tako kasnom dolasku Srba na područje zapadnog Balkana. A kad je reč o doseljavanju Slovena u šestom i sednom stoleću, jugoslovenska literatura se (često) i enciklopedije (redovno) ne oslanjaju na istorijska dokumenta. Tako, Enciklopedija Leksikografskog zavoda u Zagrebu ne govori o Srbima kad je reč o tom doseljavanju na Balkan. Njene odrednice, uglavnom, sadrže da su se na Balkan, u šestom i sedmom stoleću, „doselili Sloveni i Hrvati“. One ne objašnjavaju kako je u toj slovenskoj masi, tako rano, iskristalisan identitet Hrvata, a ne i Srba – mada su Srbi, oduvek, bili brojniji od Hrvata. Očigledno, u pitanju je izvesna proizvoljnost, ili namera da se u neko davno vreme određena teritorija proglasi posedom jedne nacije, mada to, ni delimično, kako smo naveli, ne potkrepljuju sačuvana dokumenta toga vremena. Prof. Relja Novaković, istraživač antičke i srednjovekovne istorije Srba, upozorava na moguća ogrešenja o nauku:
Tražeći odgovor na ovakva i slična pitanja, istraživač, u nedostatku savremenih izvora, može da zapadne u opasnost da rešenja traži domišljanjem, pri čemu se obično rukovodi logikom i shvatanjima svoga vremena.1
Ovog puta ćemo se osloboditi potrebe za domišljanjem o prošlosti Srba i Hrvata i oslonićemo se samo na poznata i verifikovana dokumenta – s ciljem da vidimo da li su Srbi u srpskim krajinama stanovnici tek posle turske invazije na Balkan, ili su tamo živeli i nekoliko stoleća ranije.
Srednjovekovna dokumenta o Srbima na teritorijama današnje Hrvatske
1. Ajnhardov letopis – deveto stoleće
Letopis se odnosi na vreme između 818. i 823. godine. Moćna franačka država je gospodarila velikim delom Panonije. Protiv franačke vlasti, podigao je ustanak u Slavoniji knez Ljudevit Posavski. Ovaj istorijski događaj su jugoslovenski istoričari komentarisali na osnovu shvatanja svog vremena – što škodi nauci, kako nas upozorava prof. R. Novaković. Oni su slavonske ustanike i kneza Ljudevita proglasili Hrvatima, mada Ajnhardov letopis, uopšte, ne spominje Hrvate. Opisujući ovo vreme, franački hroničar Ajnhard piše da je car Ludvik pozvao u Heristal sve narodne prvake 818. godine, nešto pre Ljudevitovog ustanka. U popisu plemenskih prvaka, nema spomena o predstavniku Hrvata, niti se spominju Hrvati. Na skup je pozvan Ljudevit, kao gospodar Donje Panonije – a ne kao gospodar Hrvata. U isto vreme, potonji knez Dalmacije Borna je pozvan kod franačkog cara u svojstvu kneza Guduskana. Ni on se ne spominje kao hrvatski vođa i uz njegovo ime nema pomena o Hrvatima, ili hrvatskoj državi. Suprotno ovako nedvosmislenom istorijskom izvoru, istoriografija dvadesetog stoleća Bornu tretira kao Hrvata, a Kneževinu Dalmaciju preimenuje u „Primorsku Hrvatsku“, ili „Dalmatinsku Hrvatsku“.2 (Zanimljivo je, ovakav tretman Kneževine Dalmacije i kneza Borne u jugoslovenskoj istorijskoj literaturi pravda se pozivom na Ajnhardov letopis – mada u njemu, kako smo videli, nema pomena o Hrvatima. Tako, Vladimir Ćorović navodi da su na državnom saboru u Heristalu, te 818. godine, cara Ludviga „pozdravili neki hrvatski izaslanici“3, mada to Ajnhard nije zapisao, a prof. Relja Novaković je iscrpno analizirao zašto se Hrvati ne spominju u ovom Franačkom letopisu).
Ajnhardov letopis ne spominje ni predstavnike Srba u Heristalu, ali beleži da Srbi žive južno od reke Save i u današnjoj Lici. To je godina 822. I Ćorović to ovako zapisuje:
Bežeći ispred Franaka, Ljudevit je, priča franački analist, prebegao Srbima 'za koji se narod kazuje da zauzima veliki deo Dalmacije'.4
Niko od naših istoričara ne raspravlja o ovoj činjenici – da Srbi naseljavaju Dalmaciju u devetom stoleću, i to njen veliki deo, a da se ona proglašava hrvatskom državnom teritorijom. Da je u pitanju neoprostiv propust, svedoči i nelogičnost oko kneza Borne. Za njega se kaže da je Hrvat, a vlada tom srpskom zemljom u Dalmaciji – koju naši istoričari prekrštavaju u „Primorsku Hrvatsku“. A ako Borna vlada zemljom koju naseljavaju Srbi, zar je moguće da je on Hrvat, a ne Srbin? Ovo je pitanje još zanimljivije zato što zapisi iz početka devetog stoleća potvrđuju da je Bornin ujak srpski plemić!
To znači da je i Bornina majka Srpkinja.
Prof. Relja Novaković je bio na pragu da reši ovu zagonetku o ranoj rasprostranjenosti Srba na zapadu Balkana sledećim zaključkom:
Ako, po pričanju Ajnhardovom, smemo da naslutimo da su Srbi, kojima je Ljudevit prebegao 822. godine, stanovali negde u oblasti Srba, a možda i nešto zapadnije, onda bismo, uzimajući u obzir i Paganiju, Zahumlje, Travuniju, a možda i Bosnu, mogli reći da je prvobitno jezgro srpske državno-plemenske zajednice nastalo u zapadnom delu kontinentalne Dalmacije.5
Držeći se podataka u Ajnhardovom letopisu, prof. Novaković pronalazi teritorije naseljene Srbima, gde se sklonio Ljudevit Posavski i na kojima se sukobio s franačkim podanikom knezom Dalmacije Bornom:
Sasvim, međutim, drugačije zvuči kada ove Ajnhardove Srbe zamislimo na području koje je za sve vreme bilo ili neposredno uključeno u opisana zbivanja ili se nalazilo negde u blizini. Vrlo je verovatno da je na tom području jedan deo plemena bio protivan politici koju je Borna vodio, kao franački štićenik. Ljudevit je možda to znao i kada je iz svog središta otišao među Srbe, verovatno dolinom Gline ili Une, mogao je pokušati da uklanjanjem protivnika u novoj sredini učvrsti svoje pozicije. On je takav poduhvat mogao da preduzme samo na području koje je dobro poznavao i gde je još od ranije imao izvestan broj svojih oprobanih pristalica, dok bi takav potez negde u središtu Bosne, ili još istočnije, bio ravan bezumlju... Sasvim, međutim, drugačije zvuči kad pod tom srpskom zemljom razumemo područje nedaleko od granice Panonije, negde, recimo, od Plitivičkih jezera prema Srbu, ili dublje prema Lici, ili prema Uni i Sani. Ta srpska zemlja nije morala biti prostorno mala čim Ajnhard kaže da je Ljudevit ubio jednog od njihovih knezova. Najpre će biti da je reč o više županija.6
Ajnhardov letopis još jednom potvrđuje prisutnost Srba u zapadnim delovima Balkana, tamo gde su vlast držali Franci. Videli smo da na saboru u Heristalu (818) predstavnici Srba nisu bili, ali su pozvani na sabor u Frankfurtu (822):
Ajnhard spominje na saboru u Frankfurtu izaslanike ovih naroda: Abodrita, Soraba, Vilaca, Bohema, Moravaca, Predenecenata i Avara.7
Ni ovog puta se ne spominju Hrvati, mada su Franci tada vladali delom Dalmacije, Likom, Kordunom, Banijom, Slavonijom, Baranjom i Sremom. Pošto su predstavnici Srba (Soraba) pozvani na sabor u Frankfurtu, očigledno je da su Srbi živeli u ovim pokrajinama, ili u nekima od njih. Ovaj istorijski dokumenat s franačkog dvora, mada ne objašnjava sve detalje tadašnjih zbivanja, neosporno potvrđuje da su Srbi živeli u navedenim područjima (danas u sastavu Republike Hrvatske) i da su neutemeljene tvrdnje kojima se prisustvo Srba u ovim krajevima pripisuje njihovom doseljavanju od 15. do 19. stoleća.


2. Car Konstantin Porfirogenit: O upravljanju državom (DAI)
Raspravljajući o ovom dokumentu, prof. Relja Novaković kaže da njegove delove istoričari različito tumače – često se ne slažu. Posebno je u njemu nejasno gde se tačno prostirala Hrvatska a gde Srbija, gde su tačne granice srpskih, a gde hrvatskih naseobina. Ovo je još nejasnije kad Porfirogenit, kao i neki drugi srednjovekovni hroničari napišu: „Srbi, koje zovu i Hrvatima", ili „Hrvati, koje zovu i Srbima". Ono što nas interesuje – naseobine Srba na teritorijama današnje Hrvatske – neosporno je. Porfirogenit, u 34. glavi svoga spisa, navodi:
Zemlja Travunjana i Konavljana je jedna: tamošnji stanovnici vode poreklo od nekrštenih Srba, koji su tu živeli od onog arhonta koji je prebegao caru Irakliju iz nekrštene Srbije, do srpskog arhonta Vlastimira. Ovaj arhont Vlastimir dade svojoj kćerci za muža Krajinu, sina Beloja, župana Travunije.8
Ovde prof. Novaković obaveštava da Porfirogenit navodi da su u Paganiji (Neretljanska oblast) naseljeni Srbi i da Pagani drže ostrva: Korčulu, Mljet, Hvar, Brač, Vis, i Lastovo. Paganija je postala uzrok razmirica Srbije i Hrvatske u vreme Porfirogenita, kada će Hrvatska da se širi na račun Srbije i da zaposedne i ranije rečene srpske oblasti: Liku, Krbavu i Gacko. Tako će granice Hrvatske stići, rekom Unom, do Livna i reke Cetine, što podvlači i Porfirogenit.9
Ovaj podatak o Srbima u Dalmaciji, na otocima, u Lici, Krbavi i Gacku (u desetom stoleću), ne daje za pravo onim istoričarima koji navode da se iz ovih oblasti iselio samo hrvatski narod pred turskom najezdom u 15. i 16. stoleću. Ako su Turci iz ovog kraja prognali stanovništvo, onda je ono bilo i srpsko.
3. Hrvatski istoričar Natko Nodilo: Stanovnici Dubrovnika su Srbi
Krajem devetnaestog stoleća je hrvatski istoričar Natko Nodilo proučavao nacionalni sastav stanovništvo zapadnog Balkana, pa je svoje mišljenje izneo i o Dubrovčanima. On u ovom gradu ne nalazi ni Hrvate ni hrvatski jezik. Doslovno piše:
U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.10


4. Srbi Dubrovnika (rimokatolici) o hrvatskom planu za istrebljenje Srba, XIX vek
Dubrovčani su u 19. veku bili svesni da Austrija sprovodi plan da Srbe rimokatolike prevede u hrvatsku naciju. Oni su se tome opirali i preko novina upozoravali rimokatolike da ne prihvate ovu antisrpsku podvalu. Vodeći dubrovački intelektualci su uočavali da ova austrijska politika podrazumeva i teror nad Srbima najširih razmera. Njega je trebalo da sprovode Hrvati iz Zagreba i Zagorja, s pridobijenim katolicima među Srbima u Dalmaciji, Dubrovniku, Hercegovini, Bosni, Slavoniji i drugim srpskim krajevima. Dubrovčanin Luka Vojinović je preko srpskih dubrovačkih novina, u članku 1897, tačno predvideo hrvatski genocid nad Srbima, sproveden u velikim razmerama u Drugom svetskom ratu. Proročki je napisao:
Srbi preko Drine! I ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve umjetne ograde, ili... ili, jaoh, porušiti i pošljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će – Hrvati biti zadovoljni!11
5. Vatikanska dokumenta o Srbima u Dalmaciji – pre turskih osvajanja Srbije
Srpski episkop Nikodim Milaš je, na osnovu srednjovekovnih dokumenata i radova italijanskih i hrvatskih istoričara, zabeležio da je u XIV stoleću srpski kralj Bosne Tvrtko preselio u Dalmaciju, koja je bila retko naseljena, desetine hiljada Srba:
Dalmatinska kronika belježi da je 1371. godine Tvrtko preselio u Dalmaciju mnogo srpskog naroda, i da su zauzeli i utvrdili se u brijegovitim stranama. Za 1373. godinu, Farlati spominje da je tog naroda bilo toliko na granici Bosne, spremna za prijelaz u Dalmaciju, da su na sebe obratili pažnju i pape, jer su bili doseljenici pravoslavne vjere... Od Tvrtkova vremena, Knin postaje srpski grad.12
Sticajem istorijskih događaja, Dalmacija je izgubila ovo srpsko stanovništvo – bežalo je pred Turcima u petnaestom stoleću, sklanjajući se čak i u Italiju. Dalmacija je bila ponovo naseljavana u XVII i XVIII stoleću. I tada, u Dalmaciju, dolaze Srbi pravoslavne vere, iz: Like, Hercegovine i Bosne. O ovom doseljavanju je prikupio podatke Marko Jačov u Vatikanskim arhivama.13
6. Podaci o Srbima u Sremu, Baranji i Vojvodini – od X do XIV stoleća
Direktor Arhiva Srbije Jovan Pejin je objavio knjigu o srpskom stanovništvu u Panoniji (koja zahvata i delove današnje Hrvatske) i o srpskim pravoslavnim crkvama od devetog do četrnaestog stoleća – znači, mnogo pre nego što su Turci počeli osvajanje Balkanskog poluostrava. Ova činjenica svedoči da su Srbi starosedalačko stanovništvo i da će ih, kao takve, pokoriti azijski Mađari u X stoleću posle Hrista. Pejin to objašnjava:
Zahvaljujući hrišćanskim Slovenima u Panoniji, 1001. godine, Mađari, za vlade Stevana Prvoga prihvataju hrišćanstvo i udaraju temelje državi koja će odigrati značajnu ulogu u istoriji ovog dela Evrope. Uspostavljanje mađarske države, sprečilo je razvoj srpksih država u Banatu, Sremu, Baranji i Sremu i njihovo ujedinjenje sa središnim srpskim oblastimaa. Jedino je Srem, povremeno, ulazio u sastav srpske sredenjevekovne države za vreme kralja Dragutina Nemanjića (1284-1316), a prema nekim izvorima i za vreme cara Dušana Nemanjića (u četrnaestom stoleću).14 Pejin navodi da su već tada Mađari sve krajeve naseljene Srbima zvali na svom jeziku Raszyorsyag – što znači: Srbija. U vreme turskih osvajanja deo Srba iz planinskih predela Balkana beži u Mađarsku. Pejin to beleži ovako:
Dolaskom balkanskih Srba u Podunavlje, došlo je do njihovog mešanja sa srpskim starincima... Pričaju se iste priče i pevaju iste pesme. Junaci koji su živeli u Podunavlju, koje znamo iz Vukovih pesama, kroz deseterac, postaju junaci i pridošlih Srba, a junaci novodošlih Srba, takođe kroz deseterac, postaju bliski starincima. Pravosalvna crkva odigrala je veliku ulogu u stvaranju brzog stapanja jednorodnog naroda u celinu.15

7. Svedočanstva austrijskog državnika o Srbima starosedeocima u Slavoniji
Austrijski državnik grof Johan Kristijan Bartenštajn, savetnik carice Marije Terezije – 18. stoleće, potvrđuje činjenicu da su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji starosedelačko stanovništvo:
A već su car Rudolf Drugi i car Matija, kao kraljevi Ugarske, našli bili pravo (priznajući da su Grci ili Vlasi /Srbi/, koji u onim krajevima stanuju, obadvema kraljevinama: Slavoniji i Hrvatskoj, itekako pomogli time što su Turke zadržali od daljeg upadanja u onu prvu) da im najsnažnije osiguraju uživanje svega onoga što su god za njihova doba imali, ako bi to ležalo u jednoj ili drugoj od ovih dveju kraljevina.16
Ovde je sve jasno – austrijski carevi i mađarski kraljevi svedoče da su Srbi branili Slavoniju od Turaka u 16. stoleću i da su odgađali turska osvajanja i sad, kad je Slavonija oslobođena – kraj 17. stoleća, priznaju im vlasništvo nad bivšom imovinom – i u Slavoniji i u Hrvatskoj.
Grof Bartenštajn demantuje da je većina današnjih Srba na teritorijama severne Srbije (Vojvodine), Mađarske i Hrvatske poreklom od onih Srba koji su iz Srbije došli pod vođstvom svog patrijarha Arsenija Čarnojevića 1690. godine. Bartentštajn, time, ponavlja da je većinsko srpsko stanovništvo u ovim krajevima starosedelačko. To čini na zanimljiv način – Austrija je odlučila da se nagrade svi Srbi koji su u ovoj seobi došli sa svojim patrijarhom, ali to državni organi nisu mogli da sprovedu, jer je bio u pitanju neznatan broj porodica, u odnosu na starosedelačke, među kojima su se došljaci izgubili. Evo tog opisa Bartenštajna:
Odmah godine 1701, htedoše ukloniti mitropolita sa granice i narediti mu stan u Sent-Andreji, više Budima, i dokazati da Leopolodova obećanja pripadaju samo onim porodicama što su prešle ovamo s mitropolitom Čarnojevićem – koje bi, posle dvanaest godina, teško bilo pronaći.17
Bartenštajn svedoči da su u osamnaestom stoleću svi stanovnici Slavonije Srbi – jedni su pravoslavni, a drugi, takođe, pravoslavni ali priznaju rimskog papu i za svog poglavara (unijati):
Još se jedna razlika pojavljuje kod graničara u tom – što su jedni od njih unijati, drugi pak nisu. U ove poslednje (pravoslavne) broje se osobito Varaždinci i u Slavnoji stanovnici u Zemunskom srezu, a nasuprot – ostatak je mešovit, i u Gradiščanskom srezu naći ćeš daleko više unijata, nego li neunijata.18
8. Austrijski car o Srbima kao starosedeocima Slavonije
U vreme Leopolda Drugog, Hrvati su pokušavali da srpske krajeve stave pod vlast hrvatskih feudalaca u Austriji. Srbi su tražili da se održi autonomija – i dalje nezavisne od mađarskih i hrvatskih feudalaca, pa su održali svoj Sabor u Temišvaru 1790. godine. Leopold Drugi je poslao poruku Saboru Srba i posvedočio da su Srbi starosedeoci Slavonije, Srema i Bačke. Evo te poruke:
Što se Mene tiče, držim da je srpski narod, i pre rata s Turcima, živeo u Sremu, Slavoniji i Bačkoj, a prilikom rata, jednodušno u ponovnom osvajanju istih predela, učestvovao, te i sad tamo živi, pa da, stoga, na te zemlje i najviše prava ima.19
9. Vojna, privredna i sudska samouprava Srba u Mađarskoj i Austriji
Srbi su, od 15. do 19. stoleća imali svoju samoupravu, potčinjenu jedino austrijskom caru. Prostirala se na teritorijama Republike Srpske Krajine (uspostavljene od 1991. do 1995), a prostirala se i na druga područja – čak do Arada u Rumuniji.
Prilažemo Srpski ustav Vojne Krajine i privilegije austrijskih careva srpskom narodu na samoupravnom području, na srpskom i engleskom jeziku – objavljeno u časopisu Sardonija, izlazi u Čikagu i Beogradu.
----------------
Srpski ustav i privilegije sa zakonskom snagom govore o tome da su Srbi u krajinama tradicionalno imali svoje državne institucije u prošlosti i da su na osnovu toga želeli samo da ih obnove u vreme hrvatske secesije iz Jugoslavije 1991-1995. Narod s tako bogatom državotvornošću nije trebalo niko da podstiče sa strane na tako nešto, kako to hrvatski državnici žele da objasne i kako su takve tvrdnje pretočene u haške optužnice protiv srpskih državnih i vojnih prvaka Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske Krajine.


STATISTIČKI PODACI O SRBIMA U AUSTRIJI U XIX STOLEĆU
   Pavle Josif Šafarik je 1840. godine napisao u Slovenskom narodopisu da je u Austriji 2.590.000 pravoslavnih Srba. To su bile oblasti: Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Baranja, Srem, Mađarska i Vojvodina. U isto vreme, Hrvata je u Austriji bilo samo 1.153.000, iako je Šafarik u ovu brojku uneo i Srbe katolike. Tada, Srbi katolici nisu znali da će se njihovi potomci, zaista, ubrajati u hrvatsku naciju, pa će Srbi, od dvadesetog stoleća, biti jedini narod na svetu koji neće imati ni jednog katolika.
   Ruski profesor Pipin i poljski Spasevič razvrstali su Srbe pravoslavne vere u Austriji (kako ih je nabrojao Šafarik) na sledeći način:
   A) Vojvodina i Banat 532.000
   B) Slavonija i Slavonska vojna granica 738.000
   V) Hrvatska i Hrvatska vojna granica 629.000
   G) Južna Kranjska (danas Slovenija) 40.000
   D) Istra i Mađarsko primorje 254.000
   Đ) Dalmacija 391.000
   Ukupno pravoslavnih Srba u Austriji 2.584.000
   Braheli, bečki profesor statistike upoređuje Srbe i Hrvate u Austriji:
H r v a t i
A) U civilnoj i vojnoj Hrvatskoj 625.000
B) U Hrvatskoj vojnoj granici 480.000
V) U Kranjskoj 17.583
D) U Istri i Kvarneru 88.343
Đ) U Mađarskoj 71.962
E) U Vojvodini 2.860
Ž) U Austriji 6.460
Z) U Moravskoj 720
I) U vojsci 36.000
Ukupno Hrvata u Austriji 1.329.000
S r b a
A) U Dalmaciji 378.676
B) U Vojvodini 384.046
V) U Slavoniji 222.062
Autor:Slobodan Jarčević
Napomene
1 Prof. Relja Novaković, Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, Istorijski institut u Beogradu, 1977, str. 7.
2 Prof. Relja Novaković, Baltički Sloveni u Beogradu i Srbiji, Narodna knjiga, Beograd, 1985, str: 8. i 9.
3 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Zograf, Niš, 2001, str. 83.
4 Isto, str. 84.
5 Prof. Relja Novaković, Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, Istorijski institut u Beogradu, 1977, str. 60.
6 Prof. Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijski institut, Beograd, 1977, str. 33.
7 Isto, str. 36.
8 Isto, str. 34. i 35.
9 Isto, str. 76.
10 Natko Nodilo: Prvi letopisci i davna historiografija dubrovačka, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1883, sveska 65, strane od 65. do 128.
11 Srpske novine: Dubrovnik, broj 35, 1897. godine.
12 Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Beograd, „Safaris", 1989.
13 Predrag Dragić Kijuk, Catena Mundi, „Ibarske novosti“, Kraljevo i Matica iseljenika Srbije, Beograd, 1992.
14 Jovan M. Pejin, Srbi i Mađari, NIP „Komuna“, Kikinda, 1996, str. 10.
15 Isto, str. 12.
16 Johan Hristof Bartenštajn, Kratak izveštaj o stanju rasejanog mnogobrojnog Ilirskog naroda po Carskim i Kraljevskim nasledničkim zemljama, Štamparija Jermenskog manastira u Beču, 1866, str. 54.
17 Isto.

Srbski tragovi po Rumuniji

Kada nas Srbe hoće da uvrijede kažu nam da smo Vlašine. Izgovore to onako baš sočno i punih usta. Vlašina je uvećanica (augmentativ) od rije...